giovedì 18 ottobre 2007

MONOLOG JEDAN - KRATAK

Rekli su mi da vi ne postojite, da ste mrtvi.
Niste? A zašto niste odgovorili na to pitanje?
A... onda... znači, ja sam mrtav?
To hoćete da mi…
Pa ja govorim, kako bi to bilo moguće da sam mrtav?
Nije moguće. Lažete.
Ja lažem?
Jeste, da, u pravu ste, ja lažem. Pa šta da radim kad sam takav...
Kako bih rekao...
Mrtav.
Da, mrtva persona.
Al’ mrtvi, izvinite, ne lažu, mrtvi su.
Ćute oni, samo to rade.
Ma kako nije baš tako?
Jeste, kažem.
Nije?
Je l’ ste sigurni?
Nema nikakve istine... uopšte nema?
Baš sigurni?
Dobro, važi.
Ali... dobro.
Onda nema smisla ono što sam do sada dokazao.
Ništa nema više smisla.
Onda...

Ćutaću.

lunedì 8 ottobre 2007

SENZA TITOLO

Me ne stavo seduto su di una panchina fuori una palestra, pioveva.
Dalla tettoia, sopra i miei pensieri, scivolava saltava e cadeva come una cascata
(chissà da quanto tempo, immagino da sempre) una serie infinita di gocce.
Ad un metro di distanza da me quel filo spezzato ma continuo d’acqua aveva bucato l’asfalto ed insisteva nella sua azione senza darsi pace.
Ero immobile e lo fissavo già da un po’.
Ero nervoso, pensai:
scava, scava pure continua a scavare ...
...
prima o poi arriveremo,
insieme,
all'inferno.